Perkov salaš

Perkov salaš – U blizini Neradine, je autentični sremski salaš, okružen nepreglednim poljima, brežuljcima i šumama, pruža jedinstveni doživljaj uz isključivo domaću kuhinju i proizvode (sok od zove, sok od kupina i sl.). Osim piva, prema našim saznanjima nema industijskih pića, Na salašu postoji etnološka zbirka, debela hladovina oraha, i pored svakog stola stog balirane slame za dremku posle ručka. Za razliku od salaša koji su  trenutno na glasu u okolini NS, cene su više nego razumne. Sve preporuke.

Kontakt:

Adresa: Neradin
Tel/fax: 063/ 712-37-76

Zemunski park

Zemunski park…bivši kontumac, gde su putnici iz Turske (tj. Centralne Srbije) koji su se zaputili za Monarhiju, morali da odleže 21 dan da bi se videlo da li su kužni.

Sada je to deo grada sa najboljom hladovinom u letnjim mesecima. U njemu se nalazi nekoliko spomenika (B. Radičeviću, Borcu, Livcu, Alfonsu de Lamartinu), dve crvke (SPC sa pratećim ilegalnim objektom, i crkva Sv. Roka, koju nikad niko nije video otvorenu), par ugostiteljskih objekata sumnjive legalnosti po obodu Parka, Sportksi centar Pinki tj. zemunski univerzitet, Zemunska gimnazija i O.Š. Majka Jugović (ex. Goce Delčev). Opširnije u videu, ukoliko ste u Zemunu, obavezno prođite kroz park, makar da se rashladite…

Hiper mini iskustvo – Ada Ciganlija – 25.Maj

Subota posle podne. Sve rute gradske su mi dojadile za šetnju! Odrastao uz Adu i Košutnjak, ono malo sređenog zemunskog i novobeogradskog keja dosadilo, Avala, Kosmaj takođe uzduž i popreko overeni, Fruška Gora poprilično isto… Zadržimo se ipak na lokalu, već je kasno, pašće mrak, a vala ugrabiti nešto Sunca i zalečiti ugruvotine od sinoć.

Ideja je bila lagano tabančenje od Ade do “25. Maja”. Hm… Deluje podosta, ali ustvari i nije nešto. Dimče na vaginče… Prva prepreka je Jugopetrol i oteto parče obale za ušmrkavanje nafte. Odmah nakon je i ušće topčidarske kanalizacije u slepo crevo Save. Gutanje smoga se završava kod Stenke i sa puta se spuštamo uz vodu. Napokon mir… Nakon desetak koraka zastajemo i razvijamo teorije mogućeg spasenja nakon upada u jedan deo vode prekriven neobjašnjivom kolekcijom svačega. Zapravo, krenuli smo odpretpostavke da je ispod tog sloja voda, što zbog povezanosti sa vidljivim mokrim površinama, što zbog gibanja cele teksture koja podseća na vodenu površnu. Pade mi na pamet termin “živa voda”. Prolazimo kraj sajma koji je naravno najlepši kada ne radi. Kraj nas protutnju Plavi voz takvom brzinom da smo mogli uskočiti bez mnogo truda. Pitamo se da li vredi Par vozova nam zaista projuri iznad glava onim mostom što izvire iz Senjačkog brda. Metro u najavi. Slede parkirani polumrtvi remorkeri, tegljači, nosači. Silne peskare, nepristupačna obala, kojekakvi otpaci na sve strane, bageri, šleperi, gomile krša koje čekaju vetar da ih premesti malo nizvodno. Dužinom celog puta društvo nam prave iritirajući skuteri koji se foliraju i predstavljaju kao bicikli, sređene i doteranecice pod punom ratnom opremom dok vrte pedale, pecaroši koji mrežu i udicu bacaju u onaj mulj dok im pljuvačka curi u iščekivanju ručka, pijanac koji se prepire sa samima sobom u koji će lokal sada da pređe. Parovi svih dobi, šetaju u krug merkajući nekoliko klupa gde bi se eventualno privatili i uživali u zalasku. Čekaju svoj red, a zvezda je sve niže i niže. Lakše će je dovatiti, gledajmo to sa vedrije strane. Sa setom u tabanima posmatramo drugu obalu starog sajmišta koja se zeleni da bodu oči. Džaba joj kad je dosadna.

Negde posle Gazele prva i poslednja radnjica gde se možeš napojiti, nagojiti. Ulazimo i ostajemo bez teksta. Moj reporterski “insekt” vadi telefon, pali kameru i mrznetrenutke. Oduševljeni smo! Hiper market na stotinak kvadrata. Sve isprepletano, nabacano, nespojivo, a zajedno. Suludo. Sa desne strane je odeljak obuće na 2×2 koji nisam uspeo da snimim. Slike šlj produkcije, lampe, džakovi, wc šolja na podu pored nekih rančeva, kanalizacione cevi svih profila pored sokova, građevinska kolica pored police sa keksima i džemovima, tri fontanice koje rade na frižideru sladoleda, lusteriiznad vitrine sa suhomesnatim proizvodima, naočare pomešane sa četkicama za zube, u drvetu izrezbareni kauboj na konju dok lovi bika pored fensi tuš kabine sa mlazevima iz svih pravaca… Uh. Kakvo putovanje kroz vreme!

Podvlaćili smo se još i pod stari želežnički most, tramvajski most koga Ciklotronci opisuju kao poklon grada Berlina gradu Beogradu, početkom četrdesetih godina prošloga veka. Primećeni su ubrzani radovi, jerbo se vraća korisnicima za par dana. Razmišljam nešto koliko li će da traje opravka Gazele ako ovo malo govno razvlače toliko meseci. Najlepši Radičevićev most sa sve liftom i početkom neke prijatnije priče uz reku. Nagli presek! Tu smo odmorili papke u finom ambijentu “Promaje” na početku savskog pristaništa. Fenseraj koji anulira sve proživljeno do tad, ali samo na kratko, jer drugog puta natrag nema. Voleo bih da je još nešto sem društva bilo lepo. Dobro, možda ona dva dupetakoja su gužvajući sedište požurila pred nas :)

Već je zašlo Sunce.
Tvrđavu ne opkoljavamo, a kamoli napadamo.
Loša strategija…
Povlačenje. 1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (4 votes, average: 5.00 out of 5)
Loading ... Loading ...

[preuzeto sa droljizam.blogspot.com]

Šuma kod Belegiša

Ko da čeka Nedelju veče, daj Slaviša da se družimo po suncu. Subota posle podne, gde ćemo? Belegiš kraj Dunava ili šuma kod Surčina, ‘bem li je kako se zove. Odluka pada na varijantu br.1! Stajemo sa glavne džade koja prolazi kroz mesto i već iza prvog reda kuća je staza. Na kraju staze ogromna livada koja se završava šumom. Spuštamo se dole i ona postaje još veća.

Suma kod belegiša 1

Suma kod belegiša 1

Nešto nam je čudno i na prvi pogled ne možemo da provalimo šta. Trljamo oči, ali i dalje imamo utisak da je magla ili nam je nešto poskočilo u iste. Ladno… Kako se Dunav redovno izliva prvih 1,5 od 2 metara svih stabala je delimično depigmentirao i boja je krajnje bledunjava. Pravilna linija svuda oko nas, neverovatan doživljaj. Nadam se da će vam slike barem malo dočarati. Ulazimo u šumu i ostavljamo dosadne kamione koji izvlače pesak par kilometara na drugu stranu.

Prošli smo šumu, brali pečurke i tražili ih po maloj enciklopediji. Nijednu nismo prepoznali pa su sve ostavljene kako su nađene :) Stigosmo i do Dunava. Naleteli na lovce koji su se družili povodom početka lovne sezone. Posle su nas pratili pucnji kojima su ili vežbali za krvoločne zveri ili tamanili flaše u znak odmazde što nije bilo zveradi. Beše tu još dvadesetak svinja koje se šetkaju slobodno po blatnjavim uvalicama, plaži i šumi, u potrazi za nekom lešinom i samim tim poboljšanju kvaliteta sopstvenog mesišta. Živela piletina!

U povratku smo seli na jedno deblo proždrali grožđe koje smo cimali svo vreme. Da ne pominjem 1,5 vode i šatorsko krilo koje nam nije ni trebalo :) Nikad se ne zna…

Jedna od brojnih sojenica je bila skroz obložena u LP gramafonskim pločama. Sjajno! Vidi se na drugoj slici.

Sve u svemu super provod.
HOĆU KOLA!!!

Belegiš 2

Belegiš 2

Belegiš 3

Belegiš 3

[preuzeto sa droljizam.blogspot.com]

Szendrő, tj. Semendire (Smederevo)

Despot Đurađ Branković, rođen godine kad i ja, samo 600 godina ranije. Zanimljiva mu je i poslednja godina: 1456. Posle njegove smrti srpska Despotovina pada u ruke Turaka. Jeste, ćale mu je bio Vuk Braković, ovekovečen dangom izdajnika što može zahvaliti ovom svom nasledniku. Naime, Đurađovo držanje za vreme 2. kosovske bitke, mu je od strane zapadnih sila (koje nam evo tradicionalno žele zlo, ha, ha :) donelo taj epitet izdajnika, ali je nekim čudom prikačen Vuku, njegovom ocu.

Sve u svemu naš drugar Đurađ je ceo svoj životni vek proveo u makljanjima što sa Turci, što sa Madžari. Kad se nije tukao, onda je balansirao između pomenutih. Zajebana vremena. Kažu da je imao najburniji život od svih srpskih vladara i da je postao jedna od najtragičnijih ličnosti srpske istorije.

Pre neki dan bio sam mu na gajbi. Oduševljen. Izgleda sjajno. Najveća ravničarska tvrđavau Evropi. Na ušću reke Jezave sa Dunavom, desna obala. Mali grad, trougaonog oblika, sa 6 kula i Veliki grad sa još 19 četvrtastih kula. Kanal (sa aligatorima) na strani ulaza, dvostruka kapija, bunar u sredini dvorišta, ogromne i neverovatno strme stepenice, zatim drvene stepenice u svakoj kuli, vidici, puškarnice, nestvarno nakrivljenja jedna kula velikog grada, reka… Proveli smo par sati zamišljajući gde je šta bilo, kako su izgledali dani, svečanosti, bitke.

Stvarno preporučujem!

[preuzeto sa droljizam.blogspot.com]